POŽEGA – U organizaciji Požeškog športskog saveza i Nogometnog kluba Požega jučer je u prostorijama Hrvatske gospodarske komore u Požegi održana komemoracija za legendu Nogometnog kluba Požega Krešimira Bubaka, koji je nakon kratke bolesti preminuo u srijedu, 21. 01. 2026. u 84. godini života.

Požeška sportska obitelj se dostojanstveno oprostila od svog istaknutog člana jer je Krešo protekle 63 godine bio zaštitni znak Nogometnog kluba Požega

Na komemoraciji je bio i Krešin sin Krešimir Bubak sa suprugom Anitom.

Među četrdesetak nazočnih bio je i Nikola Pilaš, jedan od osnivača kluba, na čiji prijedlog je na osnivačkoj sjednici Skupštine klub i dobio naziv Požega. Nikola Pilaš je rođen 06. 12. 1936., a nakon nogometne karijere postao je i legenda Građanskog streljačkog društva “Požega 1871”, najstarije gradske sportske udruge. čiji je dugi niz godina bio član, aktivni strijelac, trener, predsjednik i dopredsjednik.

Komemoraciju je otvorio predsjednik Nogometnog kluba Požega Jurica Matijević koji je pozdravio nazočne, izrazio sućut obitelji i u svom kratkom govoru naglasio Krešin značaj za klub :

– “Postao sam predsjednik Požege, 18. 08. 2021., a Krešo je i tad bio član Izvršnog odbora. Na zadnjoj sjednici Skupštine koja je održana 17. 09. 2025. ponovno je izabran za člana uprave. Bitnije od svih funkcija je ono što je Krešo značio za klub koji je po njemu bio prepoznatljiv od osnutka do danas. Kad se u Požeštini spomenula NK Požega prva slika je svim bila Krešo Bubak. Bio je dobri duh kluba, omiljen kod svih igrača . Još jesenas je pratio sve domaće utakmice seniora, a bio je često i na utakmicama mlađih kategorija, Nismo očekivali da će domaća utakmica sa vetovačkom Graševinom koja je odigrana 25. 10. 2025. na našem igralištu biti i zadnja koju smo gledali s Krešom.”

Glavni tajnik Požeškog športskog saveza Željko Mitrović je u svom emotivnom govoru evocirao svoja sjećanja i uspomene na Krešu i između ostalog rekao :

“Krešo je imao teško djetinjstvo, bo je ratno dijete, rođen je 30. 08. 1942., nije mu bilo lako odrastati kao djetetu domobrana, ali je to poslije sve došlo na svoje kad se iškolovao i zaposlio. Radio je prvo u Lipi, današnjem Spin Valisu pa nakon toga u Sofki, današnjem Požeškom športskom savezu, a mogu reći da je i mene zaposlio i da je Krešo moj nogometni otac. Prva slika kad pomislim na čika Krešu je motor T12, na kojem je i torba s dresovima. Cijeli život je dao Nogometnom klubu Požega, znam da je zbog toga sigurno patila i obitelj, bio je jedan od osnivača, već kao dvadesetogodišnjak je postao prvi tajnik, pisao je zapisnik na osnivačkoj Skupštini i sačuvao ga, a ostao je vezan uz klub cijeli život. Kao što je rekao i predsjednik Matijević bio je stvarno dobri duh kluba, od njega niste mogli čuti lošu riječ za nikoga, osim naravno kad krene utakmica, ali to je normalno za nas nogometaše.  Žao mi je što nije doživio da izađe klupska monografija pogotovo jer je sačuvao puno materijala i svoje arhive, ali o tome će Vam sigurno nešto više reći i Jurica koji ga je najviše i obilazio u posljednje vrijeme. 

Nekoliko svojih sjećanja o Kreši nazočnima je podijelio i bivši nogometaš Požege Jurica Bešlić koji u klubu trenutno vodi kadetsku ekipu : 

– “Krešu sam upoznao još kao dijete osamdesetih godina  jer sam često s pionirima Slavonije igrao protiv Požege. Poslije sam dolazio igrati protiv Požege kao senior sa Jakšićem, Slavonijom, Kutjevom, kuzmičkim Borcem, a skoro uvijek kad smo se pozdravili govorio mi je da moram doći na Požegu. Nakon toga me pune tri godine baš nagovarao da dođem u klub, od 2002. do 2005., odnosno kada sam počeo raditi u Gradu kao pripravnik i poslije u Požeškom športskom savezu. Sjećam se njegovih riječi da je Požega klub od Saveza, da je on radio u Savezu i bio u klubu, moj šef Željko Mitrović također, Vladimir Englman je bio i predsjednik. Na kraju je Krešo i uspio pa sam u ljeto 2005. došao u klub i ostao punih 10 godina, sve do 2015. pa sam se u tom razdoblju intenzivno i družio s Krešom. Posebno mu je bio drago kad sam se u ljeto 2024. nakon 9 godina vratio u Požegu kao trener kadeta. Žao mi je što klupska monografija nije izašla za njegovog života, a tu je opet krivac pod navodnicima Krešo. Klupsku monografiju pod nazivom “Jedino Požega” počeo sam pisati 2010. s planom da izađe 2012 za 50. rođendan kluba. Kako je Krešo imao puno arhivske građe o klubu, otišao sam u širinu jer mi je bilo žao nešto izostaviti pa sam knjigu pisao do 2013. Tada nismo imali sredstava za izdavanje, nakon toga sam i otišao iz kluba pa je to sve i stalo. Povratkom u klub počeo sam ponovno pisati, 80 posto je dovršena, a plan je u dogovoru s upravom i predsjednikom Matijevićem da izađe iz tiska 2027., na 65 godišnjicu kluba. Kreši sam za njegov 83. rođendan, 30. kolovoza prošle godine donio radnu verziju knjige pa je na taj način upoznat s  većinom sadržaja koji će biti u njoj. U godišnjaku koji je izdala tadašnja Sofka (Savez organizacija za fizičku kulturu općine Slavonska Požega) 1966. godine zapisano je da je Požega zbog svoje suradnje s drugim klubovima i ponašanja svojih igrača u kratkom vremenu postala klub sportskih gentlemana, a po meni je Krešimir Bubak bio nogometni gentleman. 

Krešimir Bubak sahranjen je jučer (26. 01. 2026.) na na gradskom groblju Svete Elizabete prekriven zastavom Nogometnog kluba Požega.

Klub se tako i simbolično oprostio od svog Kreše koji je živio s Požegom i otišao je s Požegom. Svoj pristanak za ovaj čin dali su i Bubakovi sinovi, Sandi i Krešimir.